Moć preobrazbe

Izložbom Recesija kipara Gorana Štimca prostor Gliptoteke postao je začudnim interijerom napučen skulpturama i instalacijama većih dimenzija izvedenih u kombiniranoj tehnici (zavarivanja) od odbačenih komada lima i željeznih profila. Izložba je novi ciklus ovog autora koji je inspiraciju i građu za svoje nove radove pronašao u skladištu željeznog otpada (u industrijskoj zoni Čavle kod Rijeke), odnosno svom privremenom atelijeru. Upravo je taj radni prostor postao konkretno mjesto umjetničkog stvaranja, ali i neposredno nalazište potrebne građe za njegovu materijalizaciju. Sirovost i odbačenost predmetnih oblika poput raznih tehnoloških otpadaka, komada zgužvanoga lima i olupina industrijskog mobilijara te ostataka različitih žičanih profila i cijevi građevinskog i brodskog inventara od rostfraja, prerasta tako u neiscrpan umjetnički potencijal.

Brisanje suza, 2014.

Goran Štimac kreativno se poigrava nađenim predmetima (les objets trouvés) i pronalazeći u njima nova značenja, vještinom kiparske modelacije, udahnjuje im vlastita tumačenja. Reciklira, preslaguje, prerađuje te iskorištava zatečeno konstruirajući nove preobražaje. Neobične konstrukcije novih estetika i vrijednosti izranjaju u prostoru kao oblikovne činjenice prkoseći svojim odbačenim sastavnicama. One svjedoče i govore o vlastitom oblikovnom stvaranju kao i o materijalizaciji kiparskoga koncepta. Goran Štimac spremno prihvaća izazove koje nudi krnji materijal te istodobno propituje njegove primarne, formalne i izražajne mogućnosti. Redukcija, stilizacija, gomilanje kiparskih formi i struktura jesu temelj za oblikovanje jasne i sugestivne kiparske zamisli. Sloboda njegove pokretačke stvaralačke snage prožeta je bujnom imaginacijom, ali i snažnom vizijom što rezultira originalnom izvedbom njegovih skulptura. Svaka je neponovljiva i zasebna i potvrđuje izvornost, pritom nikako ne umanjujući umjetničku izražajnost. Vješto manipulira različitim tvarnostima i teksturama konstruirajući tako polimorfne skulpture metaforičkih značenja, različitih konotacija i snažne asocijativnosti.

Sižejna jednostavnost proizlazi iz primarnih svojstava nađenog materijala, ali i novonastalom sugestivnom formom. Aluzija na recesijsko vrijeme ogleda se samim izborom materijala za taj kiparski ciklus te u izražajnim mogućnostima vlastitih reinterpretacija koje su uvjetovane senzibilitetom za sam proces stvaranja u ograničenim okvirima. Goran Štimac tako izravno spaja ono svakodnevno i životno sa stvaralačkim, gdje dolazi do međusobna supostojanja i prožimanja. Figurativne i apstraktne skulpture / instalacije u svom sadržajnom i likovno-estetskom smislu progovaraju o onom osobnom, ali i univerzalnom. Oživotvorenjem potiču na kretanje promatrača u prostoru te pozivaju na uzajamni dijalog. Imenujući ih (Tajanstveno, Nigdje ni cvjetića, Španjolska, Nisam podsjetnik…) autor nudi tek jedno viđenje, jedan mogući segment njihove naravi, uvijek ostavljajući prostor za zasebna tumačenja ne umanjujući njihovu prvobitnu zamisao. Samotne organičke skulpture i instalacije dojmljivih prizora izrastaju i žive u prostoru te čekaju na njihovo otkrivanje. Moćni su to preobražaji iz mrtvog i odbačenog u živo i postojano. Čudesne morfologije katkad plaše i plijene, mame i zapanjuju naglašavajući tvarnost volumena i materijala. Snažan je stoga kiparski jezik Gorana Štimca koji podrazumijeva vječnu evokaciju i fascinaciju materijalom, kao i poigravanje s temeljnim kiparskim postulatima. Odjekuje i u nama suočavajući nas s vlastitim tumačenjima zatečenoga stvaralaštva sasvim novih života nastalih u preobrazbi.